Od vsega srca fala

Uz curriculum vitae valja se prisjetiti. Dragutin Domjanić rođen je 12. rujna 1875. (iste godine kao i Vladimir Vidrić) u vlastelinskom dvorcu djeda po majci u Krčima (kraj Adamovca, tadašnji kotar Zelina, župa Moravče; danas je Adamovec u sklopu upravnog dijela Sesveta) na imanju roditelja svoje majke Zore, plemenite Gerechtshammer, udane za Milivoja plemenitoga Domjanića, gradskoga tajnika u Zagrebu, koji je umro kada je malom Dragutinu bilo svega pet godina. Za svoga djetinjstva Domjanić je boravio i u Sv. Ivanu Zelini u dvorcu djeda po ocu. „I Dragutin Domjanić, djed pjesnikov, volio je knjige, te je svome unuku već u pučkoj školi mjesto drugih zabava kupovao knjige. I na Krčima bio je velik ormar pun njemačkih i hrvatskih knjiga, a pjesnik je u đačkoj dobi sve to na glas pročitao svome slijepome djedu po majci.“

Smetište ljudskog jada i sudbina

Poslije svršenih osnovnih razreda i gimnazije prihvati se Domjanić studija prava iz kojega je diplomirao 1898. Ubrzo je stupio u zemaljsku (državnu) službu, isprva kao sudski pristav kod Sudbenog stola u Zagrebu, a 1899. doktorirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Svoju pravničku karijeru nastavio je kao sudac istražitelj sljedećih deset godina. Oni koji su ga poznavali vele da je u istragama bio blag, a kao sudac pravedan. No, svojom sudačkom službom nije bio zadovoljan.

Portret Dragutina Domjanića u predsjedničkoj sobi Palače Matice hrvatske / Sliku Trude Braun-Šaban snimio Mirko Cvjetko

Vrlo je indikativno da mu je sudački posao bio životni balast koji je teško podnosio. Vladimir Šiffer, Domjanićev prijatelj, također zapisuje: „(...) Svoj sudački poziv nije volio. (...) Koliko sam ga puta našao u njegovom uredu u Sudbenom stolu u Zagrebu, gdje piše pjesme. U takvim prigodama obično je pokazao rukom na gomilu spisa, koje je obično nazivao – smetištem ljudskog jada i sudbina. I često mi je govorio: „(…) radi muke i kruha, moram i ja čeprkati po tim ljudskim sudbinama i da do sitnica ulazim, silom svoje vlasti i položaja u najskrivenije tajne ljudskih duša i kriminala, koji me malo interesira.“ Svoj doživljaj teško podnošljivog sudačkoga zvanja najbolje je izrazio u pjesmi: Iz moje tamnice (Soba broj 36).

„Vani je sunce i radosni dan, / Ptice po hvojama poju / Veselu pjesmicu svoju / Slaveći sunce i dan, / A, ja sam umoran, umoran. // Otmjene, bijele platane / K oknu mi pružaju grane / Ko da bi htjele me zvat / U park, gdje se igraju sjene / I trave se privija vlat. / Al meni je dane i dane/ Trunut u tamnici toj. // (…) Nek iz tog me izbave mraka, / Ja željan sam prostora, zraka. / Da disati mogu još tren, / Da živjeti smijem još malo. / Tu srce u čamu mi stalo, / Tu svaki mi  ugušen dah. / Na grudi mi sjeo strah / Od budućih, beskrajnih dana. / Ta misao svaka mi rana, / Tu živ ću već strunuti ja!“

Motiv tamnice još je jednom opisao u pjesmi Tamnica u zbirci Pjesme (1933) u kojoj predzadnja kitica odražava Domjanićevo nezadovoljstvo sudačkim zvanjem: „(…) Znam: svi su ovi osuđeni. / Al zašto ovdje trunut meni? / Što moje misli tu da ginu, / što moja mladost zalud minu, / što noć mi sav taj život zavi, / što duša mi je zatvorena / sred strašnih ovih tamnih stijena? / Dok žeđa neba što se plavi! / O, što je moja duša kriva? / Zar i to zločin je što sniva?“

Zagreb za vrijeme Kraljevine SHS

Na više mjesta u pismima Šifferu Domjanić se tuži na svoj sudački posao. „Svagdje se susrećeš samo sa lopovima, a onda još čitav dan razgovarati sa službeno priznatim lopovima u službi suca istražitelja i još diktirati ove lopovštine. I suditi one male tatice koje kradu hiljade, a znati da si nemoćan prema velikim tatima koji kradu milijone. Pa onda svega fali i posluga i papir i svaka volja za rad.“

U Domjanićevu sudskom zvanju bilo je još nešto što ga je sputavalo u radu. Artikulirao je to u pismu Šifferu 20. travnja 1921, dakle, prije nego se prihvatio dužnosti predsjednika Matice hrvatske u lipnju iste godine. U tom pismu, uz ostalo, čitamo: „(…) Pitaš me kako je u Hrvatskoj? Zlo! Pravo imadu samo Srbi. (…) Svagdje korupcija, direktna protekcija, prostota, balkanizam. (…) balkan se kao gnojnica u Laščini izlijeva na cestu. A služiti je nesnosno. Čovjek sa nauči samo kleti. Malo pišem, ne da se pjevati kada čovjek živi u tom blatu kriminala, nekulture i ovog razbojničkog gulenja na sve strane.“ Dakle, takva je bila situacija u Zagrebu za vrijeme režima Kraljevine SHS.

Domjanić kao predsjednik Matice

U Zapisnicima Društva hrvatskih književnika zabilježeno je da je 22. ožujka 1907. na glavnoj skupštini kao treći član Upravnog odbora izabran Dragutin Domjanić, a za novog predsjednika dr. Natko Nodilo (1834–1912). Tu je odborničku čast Domjanić u DHK obnašao sve do 15. prosinca 1917. kada je podnio pismenu ostavku na članstvo u Upravnom odboru. No zato je kasnije, točnije, 21. listopada 1928. izabran za predsjednika zagrebačkoga P.E.N.-a te na toj dužnosti ostaje do svoje smrti 7. lipnja 1933. Zapravo je umro nakon što je završio Kongres P.E.N.-a u Dubrovniku, nastavljajući s radom u Zagrebu. Vrlo je indikativan Domjanićev zapis u kojemu iznosi svoje dojmove s P.E.N. Kongresa u Beču 1929. Svom prijatelju Šifferu, uz ostalo, u pismu veli: „(…) I ja sam ove godine bio u Beču na Kongresu PEN Klubova. Teško sam došao u Beč i do Kongresa. Jedva sam dobio putovnicu (…). Sa literaturom iz Beograda nemamo nekako prave veze. Najveći su Srbi oni iz Varaždina i.t.d. Bili smo zajedno u Beču na Kongresu PENA, ali smo si nekako daleko. Oni hoće biti neka prestolnička literatura, a mi bi trebali biti samo podružnica – provincija. Ne vjeruju oni nama, a niti mi njima, dok je tako kako jest. I što je dalje od ‘oslobođenja’, a to je i manje iskrenosti.“

Antologijska pjesma Dragutina Domjanića iz pjesničko-grafičke
mape u izdanju Ogranka MH u Svetom Ivanu Zelini

Važno je još spomenuti da je, uz svoju službenu sudačku svakidašnju obvezu, Domjanić bio aktivan i u Matici hrvatskoj. Tako je na glavnoj Godišnjoj skupštini MH za 1918. održanoj 29. lipnja 1919. „izabran za predsjednika prof. dr. Fran Tućan (1878–1954), za potpredsjednika Književnog odbora dr Dragutin M. Domjanić“. No 24. travnja 1921. Domjanić je na Godišnjoj skupštini MH izabran za njezina predsjednika. Vrlo je zanimljivo, glede datuma, naime, 29. lipnja 1919. izabran je za potpredsjednika, a 29. lipnja 1927. prestao mu je mandat predsjednika, jer je tada izabran novi predsjednik Albert Bazala.

Domjanić je u pismu Šifferu od 20. travnja 1921, uz ostalo, spomenuo: „(...) Kandidirat će me za predsjednika Matice Hrvatske. Odbio sam, ali sam konačno ipak prihvatio. Mole me, jer sam neutralna ličnost. Inače će opet političke stranke zapodjeti borbu i možda je i pojugoslaviti. Dakle, kao Notnagel pristat ću i primiti ću se toga položaja.“

Drago Ćepulić je u svom Dnevniku za 28. V. 1925.  zapisao: „Domjanić veli, da neda Maticu u ruke seljačke stranke. Svaki hoće da izvuče korist od Matice. Za sebe veli, da nema koristi od Matice: ‘sve, što sam dobio, to je premještenje u Mitrovicu’. To je premještanje međutim ostalo tek – teorija (...) Domjanić je nastupao kao Hrvat, ali nije dao, da Matica dođe u stranačke ruke, već da bude opće hrvatska.“

Funkciju predsjednika u Matici hrvatskoj Domjanić je obnašao do 1927. Na Godišnjoj skupštini MH održanoj 11. lipnja 1922. održao je govor u kojemu je, uz ostalo, rekao: „(…) Danas smo svi zajedno, moramo biti jedno, jer ne možemo s tuđincem nego sa svojim (...)“ Uz to nastavlja Domjanić: „Književnici su naši već davno proveli kulturno jedinstvo. Njih nisu smetale državne ni plemenske granice. Ali naš narod, koji je stoljećima bio podijeljen, nema još potpuni osjećaj jedinstva, nije dosta ratom ili naredbom brisati granice, one ostaju dok srcem i dušom ne osjetimo da smo jedno. To je jedna od uzvišenih zadaća naše književnosti. Razumije se, treba da jedan drugoga ne povređuje, da štuje njegove svetinje – a svojim se diči (...) Ta svetinja je narodno ime. Nikoga ne smije smetati tuđe ime.“

I 23. lipnja 1923. također na Godišnjoj skupštini Matice hrvatske, Domjanić je svoj govor završio upečatljivim riječima: „(…) Ništa ne treba prezreti. Nije nebo krasno samo svojim zvijezdama stajačicama – suncima, i mnoštvo sitnih zvijezdica ljepotu njegovu povećava. I u vrtu mnoštvo sitnih skromnih cvjetova daje ljepoti vrta punoću i živost. Tako i u književnosti. Bore se uvijek stilovi i smjerovi, i svaki noviji, moderniji hoće da bude bolji od prijašnjega, a možda i jest, jer donosi nešto lije­po i novo. Ali nijedan neka ne sudi odviše strogo, možda će za godinu, dvije i on biti suđen, star i zaboravljen. A vrijednost će se svakome tek onda vidjeti, kad ga više ne bude, kad ostanu samo djela, koja živu i dulje od posljednje mode. Zato i Matica hrvatska ne prisiže ni na jedan smjer, ni na jednu školu. Neka bude djelo dobro. I to je sve.“

Kultura se u nas još uvijek smatra luksusom

Na jednoj od idućih Skupština MH, 29. lipnja 1926, Domjanić je karakterizirao opće ekonomsko stanje Matice, a s njime i gledanje na kulturu. Jakša Ravlić piše, citirajući Domjanića: „Prilike se nisu ni u ovoj godini ni u kojem pogledu mnogo promijenile“ – reče Domjanić i nastavlja: „Život uopće nije lakši. Kultura se u nas još uvijek smatra luksusom. Dinar se digao, ali se smanjila plećevna sposobnost naroda koji, malakšući pod sve težim teretima, slušajući od svih stranaka zvučne riječi o demokraciji i jednakosti, gospodarski propada.“

Dragutin Domjanić za svoga je života doživio ono što nije nikada mogao predvidjeti. Naime, nakon krvoprolića u Narodnoj skupštini i smrti Stjepana Radića od rane zadobivene tom zgodom u Beogradu, vlast u Kraljevini SHS preuzima kralj Aleksandar Karađorđević i Kraljevina je podijeljena na devet banovina. Kulturne institucije u Hrvatskoj postaju jugoslavenske. Domjanić piše prijatelju Šifferu, uz ostalo: „(…) Čuo si valjda da su raspustili ‘Hrvatski sokol’ i društvo ‘Hrvatska žena’, a sada ‘Srpski sokol’ (bivši) sada se zove Jugoslavenski sokol broj 1. i to se smije u Zagrebu! I Maticu su htjeli raspustiti (…) Znaš kako je meni bilo ugodno držati govor pred više od 1000 ljudi u velikoj dvorani raspuštenog Sokola. Zastupao sam, naravno, nekadašnje, a i sadašnje stanovište da Matica ima ostati, kako je i bila, - hrvatska. Tuđe poštuj, a svojim se diči.“

Koliko god je Domjaniću bilo subjektivno teško obnašati sudačku službu, on je ostavio mnogo divnih kajkavskih i štokavskih pjesama koje do danas imaju svoj sjaj na nebu hrvatskoga pjesništva. U prigodi 150. njegova rođendana valja ga se prisjetiti, pa bi 12. rujna na satu hrvatskoga jezika u školama bilo dostojno da ga se nastavnici s učenicima prisjete, barem kroz pročitanu njegovu pjesmu.

Od vsega srca fala, Dragec!